Nekakav kradljivac zamotri danju u čoveka slaninu na tavanu, pa dođe uveče, pošto ljudi pospe, te se sastrag popne na somić, i uvuče se na tavan. Pošto skine slaninu i uprti na leđa, pođe gredom da se vrati natrag, pa se nekako omakne, te padne na sred kuće, đe je spavao čovek sa ženom i s đecom.

Bila je nekaka đevojka koja nije rođena od oca i majke, nego je načinile vile od snijega izvađena iz jame bezdanje prema suncu Ilijnskome, vjetar je oživio, rosa je podojila, a gora lišćem obukla i livada cvijećem nakitila i naresila. Ona je bila bjelja od snijega, rumenija od ružice, sjajnija od sunca, da se take na svijetu rađalo nije niti će se rađati.

Bio čovek neoženjen, pa ga jedni nudili đevojkom, drugi udovicom, treći puštenicom. Sad on nije znao, koju će uzeti; zašto su po sebi sve tri bile dobre i lijepe; nego otide nekakom starcu, da ga pita: ili je bolje uzeti đevojku, ili udovicu, ili puštenicu; a starac mu kaže: Sinko! ja ti na to ne umijem ništa kazati, nego idi premudrome (t. j. Solomunu) on će ti znati kasti, 
šta je bolje, pa dođi poslije, da mi kažeš, šta ti je rekao."